Sudbonosno DA u zagrljaju predaka | Venčanje
- Kategorija: Blog
Uvek imate osećaj da crkveno venčanje predugo traje, je l' da? Većina nas ima. Danas čak imate i tarifu u nekim crkvama u Beogradu u kojima "doplatite" da to bude malo kraće nego što je inače.
Niste znali za to? :)
'Ajd' sad, ruku na srce, živimo u milionskom gradu i nekako je normalno da crkva ide u korak sa vremenom, ali sa druge strane i nije. A možda ta dodatna tarifa predstavlja samo kaznu za mladence koji bi hteli da ubrzaju nešto što vekovima ima mnogo jaku simboliku i značenje?
Šalu na stranu, crkveno venčanje je opet nekako posebno. Ako ste vernik, a čak i ako niste, složićete se da kada stanete ispred oltara, kada vas opije miris tamjana i duboki bariton svešteničke molitve, nekako se osećate zaštićeno i sigurno.
Kada mladenci odluče da svoje crkveno venčanje premeste u duboku istoriju Srbije i da se zapute čak put manastira Mileševa, onda to stvarno treba zabeležiti.
Pili smo kafu i postavili jednostavno pitanje:
- Zašto baš manastir Mileševa?
- Ja sam odrasla na Zlatiboru sa bakom i dekom u vikendici i mnoooogo sam ih volela i bila vezana za njih, a kako su oboje umrli i kako mi je bilo žao što neće prisustvovati mom venčanju, u znak zahvalnosti i ljubavi prema njima želela sam da se udam na dan njihovog crkvenog venčanja - na Đurđevdan. A kako sam vezana za Zlatibor i tu kuću na Kokinom brodu i krstila se u Mileševi, onda sam želela da to bude pod krilima Belog anđela... i Stevan se složio.
Ovim rečima Milica je počela naš razgovor o njihovom crkvenom venčanju. Sećate ih se sigurno, prelepa svadba u hotelu "Crowne Plaza". Pisali smo o njima i obećali da ćemo vam naknadno pokazati nešto drugačije od njih.
Nakon ovakvog odgovora na prvo pitanje, sva ostala pala su u zaborav. U jednoj rečenici objasnili su nam sve. Nije bilo potrebe više išta pitati. Popili smo kafu u nastavku bez novih zapitkivanja i ispričali se o nekim svakodnevnim temama.
Seli su u kola sa svojima najbližima i krenuli put centralne Srbije. Izmestili su svoje crkveno venčanje iz vreve i beogradske gužve i otišli u mirne predele među šume, livade i voćnjake.
Zajedno sa buđenjem proleća i prvim rascvetalim granama rekli su sudbonosno DA. Zavetovali su se pred Bogom i ušli u svetu tajnu braka.
U prirodnoj beloj haljini, sa božurima u ruci i cvetnim vencem u kosi, odmerenom crnom odelu i beloj košulji, stajali su ispod krila Belog anđela.
Mileševa, okružena gustim šumama, otvorila im je vrata i prigrlila ih u svoje naručje.
Mnogo je strana crkvenog venčanja koje su mistične i lepe, drugačije. Uđete u crkvu, uzmete sveće koje simbolišu večnu svetlost i čistotu. Belo platno lagano vezuje ruke mladenaca kao simbol večne povezanosti, krune pokazuju da postajete nosioci jednog novog carstva, a prstenovi na večnost bračne zajednice.
Toliko toga lepog i simboličnog, toliko toga duhovnog i protkanog istorijom, verom, snagom, ljubavlju.
Pobegli su u okrilje manastira Mileševa, u okrilje istorijske duhovnosti i svojih predaka, pod budnim pogledom Belog anđela. Bilo je zaista posebno, bilo je uzvišeno i sa dosta emocija i značenja.
Miličini baba i deda preneli su tu ljubav na nju, preneli su joj neobuzdane slike prirode sa Zlatibora, miris mleka, miris kiše, pokošenog sena...
Složićete se svako od nas je dobio nesto u amanet od njih, ako ne ukus i miris sela, onda sigurno neku porodičnu priču, ili bar ukus pite od jabuka...
Hvala Milici i Stevanu na ovakvoj priči, hvala jednoj ptičici na oštrom oku i detaljima u objektivu, i na kraju hvala zajedno svim bakama i dedama koji su nas obasipali bezuslovnom, neograničenom ljubavlju i punili glavu raznim stvarčicama.
Do skorog čitanja i novih mladenaca, ljubi vas Bloom!